Kada sam sebe prihvatila u potpunosti?

Krajem sedmog razreda osnovne škole je za mene počeo proces autovanja, u isto vrijeme, i moje samoprihvatanje. Prije toga, na neki način sam osjećala svoju drugačiju ženstvenost. Dok su se djevojčice i djevojke oko mene igrale barbikama i kriomice se šminkale, ja sam obožavala robote, autiće, Yu-Gi-Oh karte. Nisam na to obraćala toliku pažnju jer mi se, kao svakom prosječnom djetetu, sve svodilo na zabavu, školu i prijateljstva. Bez prostora za razmišljanje o razlikama.

Razlike sam počela primjećivati kada sam počela osjećati privlačnost i simpatiju prema drugim djevojkama. Tu su krenuli i prvi TV crush-evi, na primjer, sjećate se lika Tete (iz serije Los Serranos). Toliko sam imala crush na Tete da sam je postavila kao pozadinu na mobitelu.

Tada sam i prvi put došla u dodir sa homofobijom i zaziranjem.

Sestra je prokomentarisala kako bi bilo grozno da postoji mogućnost da mi se sviđa ta djevojka na pozadini, ili djevojka uopće. Sve je to ok prolazilo kao „pubertetska faza“ do prije 3 godine, kad mi je dosadilo, iz tog nekog straha i grča, pretvarati se da sam hetero.

Prvo moje autovanje je bilo ujedno i najgore jer se dogodilo tik nakon što sam napokon prihvatila samu sebe.

Ta prijateljica kojoj sam se autovala je to tako grozno primila. Imala je stav „Fuj, neću da se družim s lezbačom, gadiš mi se„. Momentalno sam se vratila par koraka unazad u procesu autovanja i prošlo je dosta vremena do narednog. Zbog tih njenih riječi sam se neko vrijeme osjećala prljavo. Kao nešto od čega treba bježati i zazirat, jer nije mala stvar skupiti hrabrost, i po prvi put se nekom autovati. Mene je ovakva njena reakcija slomila. Srećom, sva naredna autovanja su prošla super i svi drugi prijatelji su me prihvatili u potpunosti.

No, uvijek je postojala ta jedna naizgled nepremostiva prepreka: kako se autovati sestri, kako će to ona prihvatiti. U neku ruku imala sam unutarnju borbu u sebi, između želje da se prestanem pretvarati da sam nešto što nisam, i straha zbog njene reakcije kad sazna. Prevagnulo je ovo prvo i polako puževim koracima sam se počela postepeno oslobađati iz tog grča, prestala sam nositi naušnice, ošišala se, počela kupovati mušku odjeću.

Skupa sa mojim oslobađanjem, krenula je lavina sestrinih pitanja, „ima li ko da ti se sviđa,pa kako se to oblačiš, je li se tebi to (ne daj Bože) sviđaju cure“.

Tri godine sam živjela u grču i zaobilazila konkretan odgovor na to njeno pitanje, sve dok mi nije, prije tri sedmice, sve dosadilo. Odgovorila sam joj i prihvatila me je.

Unatoč tome, smatra da je to poremećaj i nada se da ću se promijeniti s vremenom. Ono što mi pomaže je da me ne mrzi, bojala sam se da hoće, i što je još bolje, više ne živim u grču. Napokon mogu biti prava ja. I za sve one koji se još uvijek dvoume autovati se bratu/sestri ili ne, iako vam brat/sestra kao i moja djeluje homofobno, autujte se jer velike su šanse da će vas prihvatiti bez obzira na svoje, naizgled, čvrste anti-homo stavove. Na kraju krajeva, krv ste i ne bi trebalo da postoji išta što vam može poremetiti odnos za cijeli život.

N, 22

Za kampanju „Želim da ti kažem“ priču je ilustrovala trans umetnica Nataša Stanojević.