Od djetinjstva, društvo me je učilo da treba ismijavati i mrziti LGBT osobe. I mrzio sam. Bio sam homofob. Kao tipični glupi balkanski srednjoškolac, “muškarčina”, mrzio sam ih iz dna duše, srećom, mislim, tada nisam imao nikakvu moć.

Danas, stidim se sebe iz tog perioda.

Nisam se promijenio do neke godine na fakultetu, kada sam se prvi put zaljubio stvarno. Preokret, prvi put u životu iskreno volim. Ženu, naravno. Toliko sam je volio, nisam želio da je izgubim. U svemu tome, postao sam svjestan svoje gluposti i bezrazložne mržnje.

Samo sam zamišljao kako bih se loše osjećao da mi neko zabranjuje ljubav i da je izgubim. Tada sam shvatio da se identično osjećaju i LGBT osobe, da se i one vole na isti način. Ljubav je ljubav i ja nemam nikakvo pravo da se miješam u to. Nema niko pravo na mržnju.

Bilo mi je drago, postao sam ponosan na sebe, što sam oslobodio svoj um. Istovremeno sam potisnuo sjećanja na starog sebe, mrzitelja i “kul” homofoba.

Nekoliko godina kasnije, shvatam da nisam strejt. Na neki čudan način posmatram i muškarce… U srednjim dvadesetim, javila mi se samosvjesnost da nisam strejt. Potiskivao sam. Ne, ne može se to meni dogoditi, to je samo faza neka. Međutim, faza ne prolazi, a protiv sebe ne mogu.

Počeo sam čitati o svome stanju i osjećaju, i zaključio da sam biseksualan, ili, preciznije, panseksualan. Bože, pa šta je sad ovo, mislio sam. Od onakvog homofoba od prije manje od 10 godina, izraste panseksualna osoba.

Nema veze, mislio sam, držaću to za sebe. Bolje i to nego da sam gej, ovako imam šanse da niko nikad ne sazna i da organizujem “normalan” život (žena, djeca, ljubimci, kuća, dvorište, idila…). Znatiželja za “zabranjenim voćem” raste sve više, posjećujem LGBT sajtove, dejting stranice itd, ali slabo ostvarujem kontakte. Većinom ne pronalazim osobe koje bi mi odgovarale, pa brišem profile. Uživo nisam poznavao nijednu LGBT osobu. Sve do nedavno, kad sam slučajno upoznao prijateljicu koja mi je nakon nekog vremena rekla da je biseksualna.

Napokon sam dobio nekog za razgovor o zajedničkim stvarima. Puno je lakše. Moje prvo autovanje desilo se upravo njoj. Nevjerovatno, kakvo je to olakšanje. Bez obzira što se ništa time nije promijenilo, obični razgovor i priznanje njoj, je olakšalo moju dušu.Uskoro idu i naredna autovanja. Nisu se još desila, ali vjerujem i otprilike znam kome ću se sljedećem autovati, nekom bliskom, otvorenog uma. Ovo moje pismo je između ostalog motivacija ostalima za coming out. Probajte, bićete sretniji 🙂

E

Za kampanju „Želim da ti kažem“ priču je ilustrovao strejt savezenik M.