„Bitnije je sta će ljudi reći, nego tvoja sreća.“

Rečenica mi je dugo odzvanjala u glavi. Ne bi me to toliko boljelo da nije došla od ljudi čijeg srca vjerujem da sam dio, mojih roditelja. Rečenica je došla uz udarce koje mi je uputio brat dok me autovao mojima. Više od bilo čega je ipak boljelo nemati podršku od onih čiju sam podršku najviše trebala.

Prije autovanja, bila sam omiljeno dijete svojih roditelja, i uvijek smo imali poseban odnos i komunikaciju. Oni su mi uvijek bili najveća podrška i oslonac u životu. Nažalost, to više nije tako. Godinu dana nisam imala normalan život, komunikacija i povjerenje mešu nama kao da su nestali. Roditelji su stalno ponavljali kako se plaše šta će im ljudi reći što im je dijete „to“. Onda je sve jednostavno stalo. Činjenica da je njihovo dijete gej je tada bila javna tajna. Ona koju svi znaju, ali se niko ne usudi pričati o tome.

Posljedično svemu što se događalo, odlučila sam da odem iz sredine u kojoj sam do tada živjela. Iz sredine koja me je sputavala da se izrazim. To je bio jedan od pametnijih poteza u mom zivotu. Preselila sam se u drugu državu, gdje boravim i sad. Imala sam jako puno problema kao tomboy lezbejka. Na sve te probleme, moji roditelji uopšte nisu htjeli razgovarati sa mnom. Odlaskom iz države krenulo je moje javno autovanje, što njima, naravno, nije bilo drago.

Ali, vjerujem u onu da za sve treba vremena.

Ja sada imam svoj posao, svoj život i naravno djevojku. Sa roditeljima polako gradim odnos, upoznali su moju djevojku, i čini se da im se svidjela. Još uvijek radimo na prihvatanju svega toga kao normalne pojave. Ali, ide na bolje. Kao dokaz tome, odgovor moje mame na komentar njene prijateljice o mojoj seksualnosti je bio: „to je naša stvar, ona je i dalje moje dijete i moj ponos.“

Napredujemo.

A, 21