Bok, ja sam Petra. Imam 23 godine. Iz Zagreba sam i ja sam barista u coffee shopu.

Još kao djevojčica sam bila drugačija od drugih djevojčica u kvartu. Nisam bila jedna od onih koje nose roze suknjice, koje moraju uvijek imati najnoviju barbie lutkicu i imati sve roze. Ili cipelice koje svijetle u mraku dok hodaš. To je tada bilo IN.

Ali da, šljokice volim. Volim jako. I dan danas. Volim sve šta je šljokičasto, uglavnom.

Većinom sam se družila sa dečkima, visila po kvartu, igrala nogomet i ‘valjala’ se u blatu. Bio je izazov doć pred majku sva zmazana i prljava, sa igrališta. Veselo, živahno dijete – govorili su.

Sjećam se jedne djevojčice koja mi je prvo bila prijateljica. Ona je išla u 7.c razred, a ja u 7.a. Družile bi se po malim i velikim odmorima, razmjenjivale knjige i bilježnice. Tjelesna i zdravstvena kultura mi je uvijek bio nekako najdraži sat, jer su 7a, 7b, i 7c imali skupa sat tjelesnog, pa bismo i tamo bile zajedno.

Većinu vremena bih se osjećala lijepo kraj nje. I malo čudno. Jer sam nakon nekog vremena shvatila da se zaljubljujem. U svoju prijateljicu. Sa 13 godina. Isprva nisam to uzimala u obzir, jer nisam o tome ni razmišljala. Razmišljala sam samo o tome kad ćemo se vidjeti.

Vrijeme je tako prolazilo i ja sam slučajno naišla negdje na članak o Gay Paradi Ponosa. Počela sam čitati o svemu tome, razmišljati, gledati video zapise, shvatiti što znači biti homoseksualac, što je gay, a što lezbejka.

Shvativši da sam zaljubljena u svoju prijateljicu, i da je na neki čudan način volim, počela sam razmiišljati da li sam i ja možda pripadnica LGBT populacije.

U međuvremenu sam svojoj prijateljici otkrila što osjećam prema njoj i poljubila sam je. Onako kao što to rade odrasli.

Bio je to najstrašniji trenutak, jer nisam znala kako će reagirati, no i najljepši. Jer sam imala osjećaj da letim. Nekim čudom je i ona imala meni nešto za reći – da je zaljubljena u mene. Nikad sretnija nisam bila.

Tada sam ju pitala da mi bude djevojka i bile smo skupa.

Neko vrijeme smo to krile, jer je to za mene bio potpuno novi pojam, nešto šta ni sama sebi nisam mogla objasnit, a kamoli ikom drugom.

Tu negdje, nedaleko od mog 14. rođendana, odlučila sam reći svojoj majci da imam djevojku, i da volim cure. Pa šta bude.

I učinila sam to. Samo sam rekla, riječi su iz mene samo izlazile, bila sam u tom trenutku sama sa sobom, hrabra. Nasuprot žene koja me je rodila. Rekla sam i otrčala u sobu. Ona je stajala u mestu, nije znala što da kaže. Bila je zatečena. Iznenađena.

Nisam si dala priliku vidjet da l’ je razočarana ili ne. Zaključala sam se u sobu. Nakon 5 minuta, mama kuca na vrata. I plače. Ja sjedim sa druge strane vrata, sklupčana i slušam je. Mislila sam da plače jer je ljuta, povrijeđena, razočarana. Ali nije plakala zbog toga. Plakala je i govorila da sam ja njeno dijete, i da me voli, da se ne brinem i da se ne bojim, jer je ona tu i bit će mi podrška. U tom trenu, moj se svijet promijenio. Način razmišljanja, komunikacija, ponašanje. Otvorila sam se i postala svjesna toga tko sam i što sam. I bila sam ponosna.

Mama je u tom periodu mislila da je to faza jer, budimo realni, imala sam samo 14 godina. Zatim sam rekla tati, on je super prihvatio, sa odgovorom ‘reci mi nešto šta nisam znao‘. Nedugo zatim, saznala je cijela rodbina. Neki su bili začuđeni, nekima je to bio tabu nekakav… no s vremenom su svi prihvatili i bili okej sa tim.

Sada imam 23 godine, živim sama u drugom gradu moja mama više ne misli da je faza (haha), prošlo je 9 godina od mog autovanja.

Svojom pričom sam željela biti podrška svima koji se još nisu outali, i dat im na bilo koji način hrabrost, jer nije lako živjeti u ormaru, skrivati svoje osjećaje, svoju osobnost, svoje ja. Nemojte zaboraviti tko ste, samo zato što pokušavate zadovoljiti nečije kriterije i njih učiniti sretnima živeći po njihovim pravilima.

Budite ono što jeste. Budi ponosan na sebe.