Jutro je. Sunce probija zastore i nježno me budi. Ta nježnost ne pomaže da kad otvorim oči sva pitanja nestanu kao san. Svaki dan hiljadu pitanja:

ŠTA SAM JA? KO SAM JA? JESAM LI BOLESTAN? ZAŠTO BAŠ JA?  HOĆU LI SE PROMIJENITI?

Svaki dan isti horor. Ustanem, krenem u školu i počnu uzvici: „PEDERU!“ , „DJEVOJČICE, GDJE TI JE TORBICA?!“

Ah, taj pubertet.

Moje feminizirano ponašanje postalo je tad mnogo primjetljivije nego prije. Svaki dan sam sve više gledao muškarce. Nisam imao poseban tip (barem tada). Ali sam znao da me privlače muškarci, to je bilo sigurno. Svaku ranije navedenu uvredu, svaki uzvik, svaku moju reakciju sam po sto puta analizirao kada bih se vratio kući. Ponekad sam dolazio u stanje depresije, ali sam se jako brzo vraćao u kolosijek. Imao sam podršku. Moja mama je bila moj potporni zid kada krenem da padam. Iako sam joj se autovao tek kasnije. Svaki dan mi je govorila da veličinu čovjeka ne određuje njegova različitost, nego njegova dobrota i ljubav koju može da pruži prema drugima. Svakim danom sve bolje i bolje sam razumijevao sam sebe. Naučio sam biti jak i sretan u svom tijelu.

Srednja škola je moja najveća životna lekcija i najveće iskušenje. Bilo je teško, ali, isplatilo se. Provincija u kojoj sam živio me je naučila kako da zadržim svoju posebnost i pored mnogih odbacivanja. Nikad nikom nisam uzvratio uvredu ili bol koji mi je nanesen, jer sve što mi je bilo upućeno je odraz drugih ljudi, a ne moj. Nisam ni mnogo zamjerio ljudima, jer sam bio svjestan da puno toga dolazi iz neznanja. Ipak sam ja čovjek koji može razumijeti druge i sa njima suosjećati.

Sa 17 godina sam napustio svoj rodni grad, i počeo studij u Sarajevu. Nadao sam se da će mi veći grad pružiti mir i slobodu. Na prvoj godini fakulteta sam se osjećao čudno. Svi su me gledali. Dosta njih me je gledalo sa rezervom. Seljačić koji ne zna ništa, a pri tom još i peder, slušao sam komentare o sebi. To je u meni probudilo nagon da se počnem dokazivati i ponekad opravdavati, ali uvijek sam imao prepreku koja me zaustavljala da kažem: „Da, jesam, gej sam!“. Ja sam znao tko sam i šta sam, ali nisam mogao objasniti drugima. Nisam imao baš toliko hrabrosti.

Volim svoju mamu mnogo, ali sam se u tom periodu često svađao sa njom. Naravno, zbog para, kao i svaki drugi student. Jedan dan, svađa nam je bila jako žustra. U sred rasprave sam joj rekao da joj moram još nešto reći. Sjela je, a ja sam konačno izgovorio rečenicu:

„Ja sam gej.“

Ona je odgovorila: „Boli me briga, vrati mi moje pare!“, jer smo bili usred rasprave. Jako sam je zagrlio i tada shvatio ozbiljnost situacije. Pogledao sam je, oči su joj bile pune suza. Nije plakala jer sam ja GEJ, nego zato što sam mislio da ona ne zna to. Rekla mi je: „Ja sam te rodila i ja te najbolje poznajem. Neću nikad dozvoliti da te izgubim jer si drugačiji. Ti si moje dijete i uvijek ću te voljeti“.

Eh, to je bila prepreka koju sam morao proći. Osvojio sam i taj osjećaj. Osjećaj SLOBODE. Od tog trenutka nisam vise nikom šutio. Ko god me pitao, ja sam mu i rekao. Na fakultetu sam čvrsto branio svoje stavove i sve više dobijao podršku. Nije me bilo više strah sredine u kojoj živim. Borio sam se za svoje mjesto pod nebom kao emotivno biće koje je spremno voljeti i biti voljen. Bio sam snažan. Nisam više krio svoju seksualnost ni na poslu, ni na fakultetu, a ni u društvu. Bio sam prihvaćen i sretan. Danas kad naiđem na na osuđivanje, volim ući u raspravu i pokušati promijeniti ograničene stavove. Mnogo ljudi me cijeni zbog te iskrenosti. Uvijek ću se boriti za svoja prava i prava drugih bez obzira na njihovu različitost.

Moja poruka je: Nemojte nikad nikog osuđivati, samo zamislite da ste na njegovom/njenom mjestu.

Halid Gušo, 23