Ja u biti ne mogu reći kada tačno se desio taj „aut“… jer nemam osjećaj da se ikada desio.

oduvijek znam da sam nešto drugačije. Odmalena su mi se dopadali oni dečki iz telenovela, voditelji sa malih ekrana i slično. U školi su mi se sviđali dečki. Moj stil odijevanja je uvijek bio poseban, i moj.

Da, istina, okolina je zaključivala da sam gej. Pa dobro, i meni je to tada tako izgledalo. Međutim, oduvijek mi je bilo čudno zašto kada čujem riječ „gej“ nekako osjetim neku vrstu želje za bijegom. Svih godina sam mislila da sam internalizirala homofobiju i da je to društvena stvar i kao takva okej. Nemojte me pogrešno razumijeti, super su mi gej dečki, ali nekako, niti su oni mene doživjeli kao dio njihovog društva, niti ja njih kao dio svog društva.

Kasnije, negdje sa 18 ili 19 godina mi se svidio jedan dečko. Danas smo najbolji prijatelji. Prestao mi se sviđati onog momenta kada mi se autovao. A ja se godinama pitam zašto je to tako?!

Ja sam oduvijek bila žena.

Istina, trebalo je vremena da malo istražim taj dio sebe, jer psiholozi i naši stručnjaci nisu imali odgovor na ono moje pitanje: Zašto mi se ne sviđaju gej dečki ako sam i ja gej? Možda je bolje pitanje bilo: Jesam li ja gej?

Od rođenja sam žena, kojoj je na rođenju pripisan muški pol. Živim čitav život identitet koji mi je do prije nekoliko mjeseci ili godinu dana bio nepoznanica, trans identitet. Moram vam reći da, otkako znam, osjećam se super. Ustvari, znam to oduvijek, ali mi je trebala neka vrsta potvrde. Mnogo potvrde, ustvari. ‘Ajmo reći, da sam žena koja voli modu, make-up, koja voli zgodne dečke, koja voli biti domaćica, ali i koja voli biti uspješna i u bilo kojem drugom poslu.

Postoji bezbroj situacija gdje kao žena ne poznajem barijere, uspijevam u svakom naumu, dok s druge strane kao muškarac ne funkcioniram. Ma, ni fizički nisam baš kao neki muškarac. To zna i moj dečko. On mi je bio najveća životna prekretnica. On nije gej, ali je možda zbog mene pomislio da jest. On je muškarac koji me zavolio na svoj poseban način, muškarac koji je uprkos svim barijerama imao hrabrosti napraviti ogromne životne korake i dati mi mjesto u svome životu. Tada, kada smo se upoznali, imao je vezu. Ni tadašnja njegova djevojka me nikada nije doživljavala kao dečka. Već kao djevojku, koja je došla tada u njegov život. I svaki naš kontakt bio je svjestan te informacije.

Porodica mi je imala negativne reakcije. Tata me baš nikada nije tako prihvatio, jer ja nisam „sin“ kakvog je htio imati. Onakvog kakav je moj brat. A ostali, braća, sestre, mama…svi sve znaju, ali vjeruju u ono jedno, svoje. A kako, zbog toga, više nisu ključni faktor moga života, nije ni bitno što misle.

A za kraj, vjerovatno vas zanima kakav odnos imam sa okolinom? Ma, ne opterećujem se time. Ljudi su skloni komentiranju. Svi mi jesmo. Jedni govore pozitivno, drugi manje pozitivno, a treći šute. Meni su najdraži ovi koji šute. Bitno mi je da me ljudi koji su mi dragi vide onakvu kakva zaista jesam. Kasnije, sve dođe na svoje. Bitno je da se ja osjećam sretno, kao žena.

Andrea

Za kampanju „Želim da ti kažem“ priču je ilustrovala umetnica Milena Stanisavljević.