Ako bih rekao da sam oduvjek znao, lagao bih.

Slova koja vežu moje misli u ovo pismo moraju biti spojena istinom, kako bismo u ovoj priči, ovoj ispovijesti, koračali jedinim putem za koji su naše noge skovane – putem oslobođenja. Ovo je priča o istini, jednog sasvim običnog gradskog momka, po mnogo čemu drugačijeg od drugih gradskih momaka, možda prije svega po otporu da ostane u okovima, u kavezu, kao ranjeni pas koji maše repom kad mu vlasnici donesu vodu u sred žarkog ljeta. Možda drugačiji po odbijanju da se savije poput pruta, da se slomi poput stakla, da poljubi ruku ocu. A možda isti, kao svi drugačiji, svi izgnanici, osuđenici, izopšteni od svog plemena zbog biljega na ramenu.

Zaboravio sam da ti se predstavim. Ja sam Jovan Džoli Ulićević. Prijatelji me zovu Džoli, možeš i ti, ja pišući ovo, a ti čitajući, postali smo prijatelji. Sad ću ti reći jednu važnu stvar o meni – ja sam trans muškarac. Nekad bih ti rekao da to nije važno, ali danas jeste i nikad neće prestati da bude. Zašto pitaš se?

Nekada davno, možda i ne tako davno, ali ko će znati, vrijeme leti, kad je sve počelo, upalio sam svjetlo. Nakon godina mraka, samoće, srama, poroka kojima sam davio sram, strah i tugu, zavisnih odnosa, i naravno – nasilja, učinio sam možda najhrabriju stvar u svom životu – priznao sam sebi da sam transrodan. A onda sam učinio sljedeći logičan korak – rekao sam prijateljima, porodici, a vrlo brzo i cijeloj okolini. Šta da kažem, reakcije su bile različite.

Porodica… Nije baš prihvatila to s mirom i razumijevanjem. Prijatelji, neki jesu, neki nisu odmah, a neki su me napustili. Tadašnja cura – to je bila zabavna priča. Dovoljno je da ti kažem da su me njeni roditelji smatrali nakazom i da su joj zabranili da ima ikakav kontakt sa mnom. A da, zamalo sam zaboravio okolinu. Počele su da dešavaju interesantne stvari. Npr, momci na ulici su znali da viču za mnom „bolesniče“, „nakazo“, „lezbačo“. Jednom sam otišao u neki kafić sa curom, a ekipa za stolom pored našeg je počela da se glasno sprda „šta je ovo, je li muško ili žensko“, pa je jedan fini dečko sagnuo glavu i gledao mi u predio genitalija da bi utvrdio šta sam. To je bio zadnji put da sam izašao u grad, prije nego sam se na 2 godine potpuno izolovao i odlučio da izlazim iz kuće samo kad moram.

Šta misliš koliko je teško skinuti lance s ruku dok se daviš?

Možda je to umijenje samo Hudinijevo, a možda moć koju svi nosimo u sebi, kao gen s kojim se rađaš, koji postaje živ onog trenutka kad si svezan i cviliš, pa onda režiš, pa opet cviliš i sve tako u krug, a i dalje niko ne čuje. Ipak, uporedio bih laž sa mrakom, u kojem si bespomoćan, a ne znaš ni gdje da nađeš svijeću, ni kako da upališ svijetlo, niti da li će sunce u nekom trenutku obasjati sve. Ostaje ti samo jedna stvar, da pustiš svjetlo u sebi, jer ga osjećaš, osjećaš kako tinja i znaš da može da izađe kroz sve pore na tvom tijelu i zapali sve oko tebe.

E sad, to zvuči lako, zar ne? Samo odlučiš. Aktuelni samoosnažujući pravac pozitivne psihologije nas uči da smo vlasnici svojih života, da samo treba da odlučimo da prestajemo biti žrtve, da prestaje sram, strah i naš život se iz korijena mijenja. E pa neće moći. „Neka bude borba neprestana!“ Nije džabe svaka latinska poslovica sveta, pa kaže – per aspera ad astra – i garantujem životom da je tako. Svaki dan ovog života će ti bit borba.

Svaka nova osoba koju upoznaš će da sluša tvoju priču – jer nas transrodnost primorava da se konstantno autujemo. Možda ćeš da osjećaš anksioznost, možda će razne traume da ti izlaze pred oči, možda ćeš da se znojiš u sred grada, dok piješ svoje piće, od straha da će ti prići neko ko će da te prepozna „od ranije“. Možda će baš tu noć, kad odlučiš da izađeš na dejt sa potencijalnom/im partnerom/kom, da te zaustavi policajac i traži ti isprave, koje neće baš biti u skladu s tvojim rodom – a ti joj/mu još nisi rekao/la za svoju transrodnost. Ups. Da, to je bilo super.

Znaš šta je još super? Što je vrijedno toga.

Vrijedno je svake kapi znoja, svake suze, svake neprospavane noći, svakog umornog jutra, svakog obroka pojedenog na silu, jer ne jedeš već danima,a znamo da moraš da jedeš. Vrijedno je svake odluke da ustaneš, i opet ustaneš, i opet ustaneš, čak i kad ti vilicu prospu po podu, čak i kad te strah za svoj život, kad te strah da ćeš ostati bez krova nad glavom. Osjećaj slobode koji ti donosi istina, to je osjećaj koji ne može da se mijenja sa ničim, nijedno bogatstvo, nijedna sigurnost. Na kraju krajeva, sloboda nikad nije u sigurnosti, ona je uvjek izvan zone komfora.

Zato te izazivam!

Izazivam te da nađeš istinu, izazivam te da se usudiš da budeš ti – danas! I svakog dana! Budi ti – TI – pred sobom, u svojoj sobi, u svom krevetu, u svoja 4 zida. Daj sebi istinu onoliko puta koliko ti je potrebno, prije nego je daš drugima. Posjeduj sebe, posjeduj svoju suštinu, svoj identitet – on je tvoj, nije tuđi, nikad ne može ni biti, drži sebe čvrsto svojim rukama. Izazivam te da otvoriš svoje srce i daš sebi ljubav, sigurnost i svu pažnju koju ti drugi nisu dali, daj sebi istinu. Kad to uradiš, osjetićeš kako lanci s tebe padaju, osjetićeš kako svjetlost raste i ispunjava te u potpunosti, sve tvoje šupljine, sve pukotine.

Dugo godina sam hodao gledajući u pod. Sram mi nije dao da odvojim pogled od pločnika, koje sam brojao, kako bi mi brže prošao put do kuće. Prošlo je vremena, mnogo borbi je i izgubljeno i dobijeno, a najvrjedniji poklon koji sam dao sebi je taj što hodam ulicom podignute glave, prolaznike više ne primjećujem, nisu više potencijalni napadači, sagovornike gledam u oči i jednu stvar sam potpuno siguran – nikad više neću spustiti pogled. Nemoj ni ti. A jedno znaj – nisi sam_a, neko je to već prošao_la, neko to upravo prolazi, a neko će prolaziti, iznova i iznova, dok se svi_e ne oslobodimo, dok ne budemo dio društva bez straha, srama i osude. Taj dan stiže – i to ti obećavam.

Jovan Džoli Ulićević

Za kampanju „Želim da ti kažem“ priču je ilustrovala umetnica Milena Stanisavljević.