Sjećam se kako je bilo biti dijete, osjećati se slobodno i iskreno prema sebi, ne mariti za tim šta drugi kažu ili misle.

Nažalost, ta nevinost i sloboda nisu dugo trajale, tokom odrastanja svi moji dječiji snovi, moje želje nekako su nestajale, postajale nebitne. Moja iskrenost pretvarala se u želju za prihvatanjem. Društvo uzme mnogo toga od nas tokom odrastanja, bez ikakvih pitanja svrstavaju nas u određene grupe, jednostavno nas etiketiraju i govore nam šta treba da mislimo, želimo i sanjamo.

A ako se slučajno usudimo drugačije uraditi, onda smo zauvijek odbačeni i prozvani čudacima koji ne znaju šta je ispravno. U svemu ovome mi sami i same izgubimo sebe, zaboravimo na svoje prave identitete i radimo sve kako bismo bili_e kao i ostali. Dugo vremena sam se osjećao poput ptice koja je zatvorena u kavezu.

Zatvarao sam sebe u kavez, samo kako bi se društvu svidio, igrao sam po njihovim pravilima i cijeli svoj život prilagodio njima. Svaki dan se činio kao rat i to onaj bez kraja, onaj u kojem izgubiš sve a ne dobiješ ništa. Bio sam ljut na cijeli svijet jer sam imao osjećaj da se moram boriti sa svima svaki dan, sve do trenutka kada sam shvatio da se ustvari ja borim sa sobom i da je vrijeme da predam bitku. Umor me već odavno savladao i došlo je vrijeme da onu ptičicu koja je glasno u meni pjevala pustim da bude slobodna i pjeva najljepše pjesme.

To je bio trenutak mog autovanja sebi, to je bio trenutak kada sam ja shvatio da je vrijeme da zavolim sebe baš takvog kakav jesam i da nema potrebe da se mijenjam zbog drugih, sve što je bilo potrebno jeste da ja prihvatim svaki dio sebe. Iako je trebalo dosta vremena, na kraju je i taj proces prošao.

Svaki slijedeći proces autovanja je bio mnogo manje komplikovan i mnogo ljepši, jer kada prihvatiš sebe onda nemaš problem s tim da li će te prihvatiti drugi.

Iako možda smiješno, ali prvo sam se autovao svom psu. Šetali se nas dvojica parkom i ja odlučim da ga malo pustim, a ja da odmorim. Sjedam na klupu a on umjesto da se šeta dolazi i legne pored mene. Ja sav nasmijan počinjem da ga mazim i bum kao iz vedra neba iz nekog razloga samo mu kažem: „Hej, znaš ja sam ustvari biseksualna i rodno nebinarna osoba. Možda me nećeš voljeti poslije ovog, ali eto htio sam da ti kažem!“.

On me naravno nastavi gledati sa svojim sjajnim crnim očima i onako sav sretan ustaje i kreće da se mazi i da me ljubi, kao da je shvatio i rekao svejedno ja te volim, mene to ne zanima. To je bio trenutak kada se probudilo ono dugo uspavano dijete u meni, kada su se vratili moji snovi i moje želje, to je bio najljepši trenutak u mom životu. To je ujedno bio i trenutak koji mi je dao hrabrost da se autujem dalje.

Najteži proces autovanja je bio s mamom, to su bile godine mog rada sa njom na senzibilizaciji i objašnjavanju kojekakvih pojmova, prepričavanju različitih priča i filmova. Jedan dan, mama je željela da idem s njom kod hodže. Otišao sam, ne sluteći da će mi on reći da osjeti da postoji nešto što želim reći mami već godinama i da je vrijeme da joj kažem.

To je bila istina, nikada nisam osjetio takvu potrebu za autovanjem osim kada sam se autovao mami.

Došli smo kući, mama je palila vatru u kaminu. Ja sam sjedio pod dekom i sav sam drhtao u trenu kad me mama pitala šta je to što joj želim reći. Tu sam počeo plakati i nesigurnim glasom joj rekao kako ja nisam kao svi, da sam rodno nebinarna osoba, i pritom biseksualan. Odgovor je bio: „Dobro, i?“

Znala je već ranije, ali je čekala da joj ja kažem. Rekla mi je da s njom uvijek mogu biti iskren, i da ne treba da živim život skrivajući se, nego da treba da živim slobodno i iskreno, barem s njom.

Iskreno, očekivao sam sve osim te reakcije. Bio sam spreman da se selim ako stvari krenu po zlu. To je bila samo još jedna situacija koja mi je dala snage da se borim dalje i budem iskren prema sebi, ali i prema drugima. Autovanje skoro nikad nije ugodno, ipak, ovih nekoliko divnih situacija uspjelo je zasjeniti sve ostale i uliti mi snagu za dalje, za bolju i slobodniju budućnost.

A, 22