Coming out, autovanje – prečudno je kako ta riječ zapravo znači izaći, razotkriti, a zapravo ulazimo u nerijetko bolne iscrpljujuće procese, sa sobom, porodicom, prijateljima, samim društvom.

Zadireš u sebe i pronalaziš hrabrost, pronalaziš vjeru, pronalaziš svoju vrijednost, tražiš i skupljaš. A strah, sram, stid te kao klinovi probadaju i toplota te obliva i crveno je. Još uvijek je to proces radikalne ljubavi prema sebi, prema bližnjima, osjećanja moći, postojanja i vjere da ćeš i nekom drugom biti nešto više od onoga TRANS, trans žena.

Skoro da je nemoguće da budem više od toga, jer me definišu, jer sam meta. Jer sam nekom neadekvatna, nepostojana, fikcija, nakaza ili neki od sličnih stereotipnih pojmova. Pitam se, kako da sama sebi budem manje i kako da manje objašnjavam, kad je sve više onih kojima je moj identitet veći od njih samih.

Kad, kome i zašto?

Kad si trans autovanje te čeka uz dobro jutro u banci, taksiju, pošti, u školi, u butiku, kafiću, za trpezarijskim stolom, u kupatilu, u krevetu.

Dolazi u najrazličitijim trenutcima sa najrazličitijim reakcijama, ali uvijek je ulog sve, i kockam se. A nemam poker face. Moje lice je tada je moj polni organ ili onaj koji osjećam, moje lice su tad svi muškarci, sve predrasude, svi stereotipi. Moje lice je nerijetko bol i stah, sram i stid. A onda me to guši i te maske su tijesne i moja čelična vilica ih lomi. Skidam se po ko zna koji put i gledaju me tako, pokušavajući da me razapnu, da mi zakuju ruke i noge, da me spase, vrate na pravi put. A želim samo jedno, da me skinu sa krsta i zagrle.

Na blic rekla bih da mi je najteže bilo da se autujem sebi, nakon četiri godine radnog staža autovanja, kad razmislim reći ću vam da mi je bilo teško svaki, ali baš svaki put.

Kako živim svaki dan, izlazim i radim, autovanje mi je postalo rutina. Baš dugo sam radila na tome da prihvatim svoju transrodnost i da, bez one vatre u utrobi, kažem da sam trans. I dugo mi nije polazilo za rukom. Četri godine, iako sam svake neprespavane noći, svako vraćanje kući, ma u svakom trenutku usamljenosti secirala svoje misli, osjećaje, stanja, nije mi polazilo za rukom. Vrlo svjesno i samouvjereno sam govorila da mi je to što sam trans veoma važno, prvo lično, a onda i politički. Ona sam osoba koja će zauvijek govoriti „trans is different“ prije „trans is beautiful“, objašnjavajući da drugačijost nije i ne smije biti percipirana kao ružna, pogrešna, samo je tako drugačije i najljepše u svoj svojoj autentičnosti svake trans individue i svake trans grupe.

Nedavno sam shvatila da sam stvarno dovela sebe u stanje ljubavi sa svojim trans identitetom, ali da sam problem imala sa onim ŽENA. Mislila sam da tu nema na čemu da radim, jer ja sam oduvijek znala da sam žena. U nekim fazama odrastanja sam to osjećala intezivnije, u nekim manje, nekad jer je to bio moj mehanizam da se nosim sa tim, a nekad jer me niko nije vidio kao ćerku, sestru, učenicu, djevojčicu, djevojku, ženu.

Da li sam pokušavala biti muško da bi me neko vidio, uvažio, volio? Vrlo vjerovatno, da li sam u tim trenucima vidjela sebe, uvažavala i voljela, NE. Osvijestila sam da sam sramotu pri autovanju osjećala jer su se moji oduvijek stidjeli toga što sam djevojčica, djevojka, žena. Jer šminka je nešto sramotno, „neće valjda suknja da ti bude život“, nabijaš se na štikle, nalakirani nokti, duga kosa… Peder, peško, tetkica, ženski petko, pičkica, djevojčica, ženetina, mlakonja i još hiljadu i jedna riječ kao uvreda, a sve one kao nešto što degradira muško. Pa šta?! Ionako to nijesam, i pitam se, zašto me ovo boli. Zašto me ovo boljelo?

Da, shvatila sam, jer muško u svijetu znači poštovanje, cijenjenje, voljenje, imati moć, snagu!! A ja sve to želim, i imam kao ŽENA, kao TRANS ŽENA. Našla sam korijenje one vatre za koju sam vjerovala da će biti vječna i da će naložena stidom i sramom, a koja je i svakim plamenom samo to. Gasim je prihvatanjem sebe, dozvoljavanjem sebi da se našminkam, nalakiram nokte, obučem haljinu, izdepiliram noge. Drugačija po mnogo čemu od cis žena ali jednako vrijedna. Privilegija da se izrazimo, definišemo dolazi prilikom odsustva srama. Danas još jednom posipam hladnu vodu na onu vatru ispisivajući ove redove.

Jer onoga trenutka kad prihvatimo sebe, osjetimo, zagrlimo, autovanje zaista postaje to – izlaženje, razotkrivanje, istina, postaje oružje kojim se borimo za sebe, identitetski obojeni, rušeći stereotipe, gušeći predrasude.

U trenucima autovanja svjesna sam da transrodnost nekom po prvi put postaje životna, od krvi i mesa, navika, osobina, puna snova, nada, želja i strahova. Trans žena u tom trenutku nekom postaje Hana sa osmijehom i vrljkavim očima, hrabra dvadesetjednogodišnjakinja, koja odbija da je sakriju ispod dvosjeda, jer univerzumu nije mjesto tamo. Koja svakim svojim udahom protestuje a svakim svojim pokretom prkosi, neznanju, mržnji, nepostojanju, stidu, bolu, neprihvatanju. Zato se autujem, sebi, tebi, vama, tati i mami, široj porodici, društvu, regionu i svijetu. Jer tad ja definišem šta sam, ko sam i koliko je moj identitet lično i politički važan. Tad ja osjećam da sam promjena i da imam moć da promijenim nešto za sebe, zbog sebe, zbog tebe ali i svih nas koji smo na neki način drugačiji.

Hana Konatar, 21