Jedna često ponavljana, ali nesumnjivo istinita fraza je ta da je coming out jedan cjeloživotni proces.

Teško je tvrditi suprotno jer je otkrivanje naše intime neophodno svaki put kada želimo pustiti novu osobu u naš život. Odluka o tome da podijelimo sa nekim naš rodni identitet ili seksualnost još uvijek, nažalost, nosi težinu te zahtijeva određenu hrabrost, jer nikada ne možemo sa sigurnošću znati da se nećemo suočiti sa neprihvatanjem i/ili odbacivanjem. Ipak, pozitivna iskustva iz naše prošlosti čine taj teret podnošljivijim ili čak jedva osjetnim i ona su ta koja nas čine spremnijima da svijetu otkrijemo ko smo.

Priča koja slijedi se tiče meni najvažnijeg coming out-a, onog mojim roditeljima, i ta je priča vjerovatno glavni razlog zbog kojeg danas mogu svima otvoreno i bez puno promišljanja reći da volim žene.

U momentu dok ovo pišem, od toga dana je prošlo tačno 4 i po godine. Znam koji je datum u pitanju čisto zbog okolnosti mog u potpunosti neplaniranog coming out-a. Kad kažem neplaniranog, ne mislim na to da sam, nakon dugog potiskivanja istine i u naletu emocija sve otvoreno rekla svojim roditeljima. Neplaniranog zato što je taj razgovor o mojoj seksualnosti počeo vrlo spontano, dok se u pozadini vrtila TV reportaža o velikim protestima u Sarajevu koji su, između ostalog, doveli do paljevine zgrade Vlade Kantona Sarajevo.

Razgovor je otprilike počeo ovako: „Hej, imam nešto da vam kažem. Mislim da uopće nije toliko bitno ono što ću vam reći, ali nekako i jeste i eto jednostavno želim da znate. Sviđaju mi se djevojke.“ Nisam očekivala neku pretjerano negativnu reakciju jer sam odrastala u sekularnom okruženju, a moji su generalno neopterećeni vizijom Sodome i Gomore koja se ljudima na ovim prostorima često javi samim spominjanjem gay osoba. Pored toga, koliko sam ja do tada primjetila – a počela sam obraćati pažnju na njihove reakcije na sve gay nekih 3 mjeseca prije coming out-a – nije bilo komentara natopljenih mržnjom kao ni spominjanja „bolesti“ ili „nastranosti“.

Od tate su pak dolazili blago komični komentari poput: „Ja i lezbejke bi se super slagali jer se razumijemo. Ja volim žene, one vole žene.“ Okej, on me vjerovatno skontao, pa ovako pokazuje podršku, razmišljala sam, ali šta li mama misli? Ona se, s vremena na vrijeme, vrlo teatralno po mom mišljenju, znala prisjećati haljinice koju sam ja nosila za treći rođendan (sve haljinice su, naravno, postale misaona imenica za mene i to vjerovatno baš od tog trećeg rođendana) i naglas razmišljati o tome kako ću se ja sigurno uskoro zaljubiti u nekog momka. Ipak, više zabrinjavajuće mi je bilo to što je zvala gay osobe „onim ljudima“, znači osobama koje postoje tamo negdje daleko od nas, ali sam sebe ipak uvjeravala da će početi razmišljati makar malo drugačije čim sazna da je i njena kćerka jedna od „tih ljudi“.

Prije samog čina nije bilo straha, nije bilo scenarija o izbacivanju iz kuće i prekidu svih familijarnih veza niti scenarija koji su uključivali fizičko/verbalno nasilje, ali je određena strepnja postojala te sam se naoružala činjenicama o svemu LGBTI, ukoliko bi bilo potrebe braniti validnost mojih osjećaja kroz pozivanje na istraživanja i naučne činjenice. Strepnja se ogledala i u tome što sam, podsvjesno pretpostavljam, odlučila da ovaj coming out razgovor pokrenem tek par sati nakon što se moja mama rasplakala od sreće „što nisam stradala i što sam živa i dobro moje dijete“ i sličnih izljeva ljubavi i olakšanja kojima me je obasula kada sam sretno stigla kući uprkos gore spomenutim protestima.

Nakon izgovaranja riječi „sviđaju mi se djevojke“, strah se ipak javio i osjetila sam neku mučninu. To je bio taj najgori momenat, to iščekivanje reakcije i njihova tišina, tih par sekundi što im je trebalo da se pogledaju i onda okrenu prema meni. „Aa, pa znali smo mi to mila,“ izgovara moja mama najnormalnije i ja nesvjesno klimam glavom i odgovaram sa „aha“ ili nečim sličnim i onda, kada sam registrovala šta je to tačno rekla i da je to rekla ona, a ne tata, onako šokirano govorim: „Ma ko je ba znao!?“

Par minuta kasnije se ispostavilo sljedeće: njih dvoje nisu baš znali, mada jesu razmatrali tu mogućnost jer su primjetili da sam se ja zaljubila u nekoga (potpuno tačno) . Sumnjali su da je ta misteriozna osoba ili jedan momak ili jedna djevojka s kojim sam se u srednjoj školi najviše družila pa ih i najviše spominjala (potpuni promašaji koji su me nasmijali do suza), ali im je oboma bilo apsolutno svejedno da li se meni sviđaju žene ili muškarci ili oboje, dok god sam ja sretna.

Sjećam se koliko sam se istinski sretno i prihvaćeno osjećala u tom momentu, ali je tok razgovora i odsustvo bilo kakve zbunjenosti s njihove strane učinio da se ja zbunim, pa sam taj momenat bliskosti prekinula sa par jedva povezanih rečenica poput „pa zar vas ništa ne zanima, mislim odakle to, otkad, kako, šta sam ja…“ Ne sjećam se šta su tačno odgovorili, ali na osnovu toga kako smo kasnije razgovarali o ovoj temi mislim da su već tada jednostavno prihvatili da se emocionalna i seksualna privlačnost o kojoj ja govorim i koju ja osjećam ni po čemu ne razlikuje od one koja je društvena norma i koja je njima dvoma, što zbog toga a što zbog njihovog vlastitog seksualnog identiteta, mnogo poznatija.

Zbog tog bezuslovnog prihvatanja koje sam osjetila te večeri prije više od četiri godine, danas odbijam da na bilo koji način prikrivam da je osoba koja mi se sviđa ili koju volim ženskog roda. Ne gradim odnos ni sa jednom osobom koja nije spremna razumjeti i posmatrati moje osjećaje na način na koji su ih moji roditelji tada najprirodnije posmatrali, a pred onima koji dovode u pitanju moralnu/biološku ispravnost mojih osjećaja i osjećaja svih drugih osoba koje su dio ove zajednice se ne sakrivam, kakve god bile posljedice. Naravno, ne dijeli se sa svima sve i ne javlja se baš uvijek ta potreba za odbranom identiteta, ali onda kada se javi bilo koja od ove dvije potrebe, ne osjećam oklijevanje ili strah i za mene je to ono najbitnije što nam pozitivna coming out iskustva daju.

Svjesna sam toga da djelim ovo iskustvo iz jedne vrlo privilegovane pozicije. Time što imam roditeljsku podršku – koja je i prije coming out-a bila skoro pa izvjesna – se ne suočavam sa ogromnom preprekom koja sputava veliki broj gay osoba i utječe na njihovu sliku o sebi, ali i na njihove buduće odnose. Iz tog razloga nisam sigurna koliko će se osoba istinski povezati sa ovom pričom, ali uprkos tome se nadam da će barem nekoliko njih biti ohrabreno da pruže priliku svojim roditeljima da ih iznenade svojim bezuslovnim prihvatanjem.

M, 23

Za kampanju „Želim da ti kažem“ priču je ilustrovala Sanja, 25