Kao i svi ljudi, i ja kao lezbejka, imam navike. Jutarnju kafu uvijek pijem u istom mjestu, a taj dan, prije nekoliko sedmica, nije bio ništa drugačiji. Digla sam se, po navici, jedva, odvukla se do kafića u komšiluku i naručila kafu. Tu su se zadesile i dvije poznanice iz srednje škole, neka od onih poznanstava od prije desetak godina, kad sam bila autovana samo u porodici, i jednom prijatelju.

„Autovala sam se i kad sam upitana i kad me nisu pitali“.

Od tog momenta do danas autovala sam se preko hiljadu puta, donekle jer sam tako željela, donekle jer sam morala. Autovala sam se u intervjuima, na televiziji, novinama, filmovima, u svojim pričama. Autovala sam se na otvaranjima festivala, u kasnim kafanskim večerima ili svakodnevnim običnim okolnostima. Autovala sam se i kad sam upitana i kad me nisu pitali. Valjda je potvrda koju sam dobila u porodici kao petnaestogodišnjakinja bila dovoljna da prkosno vjerujem u to da sam okej i da je gej okej, i šta sad.

Ustanem ujutro. Do obližnjeg kafića je nekoliko koraka i tamo sjede dvije poznanice iz moje srednje škole. Odlučim da sjednem s njima, i tako je razgovor potrajao. U nekom trenutku, zazvoni mi telefon, zove me djevojka. Moja djevojka. Javljam se po navici šaljivo jer je jutro, i jer je dobro jutro, i jer je ljubav.

Valjda od svog tog prkosa i nemam neku veliku liniju cenzure. Govorim joj kako ne mogu sad razgovarati, što i nju i mene hvata u raskoraku, i nju i mene, jer smo navikle tako ujutro razmijeniti pokoju rečenicu o snovima od prethodne noći. Spuštam slušalicu, automatsko pitanje slijedi, je li to neki dečko.

„Dvije rečenice poslije osjetim navalu nervoze u stomaku jer ne mogu da govorim slobodno kako bih željela.“

Osmijeh je bio dovoljan da poznanice provale da je u pitanju ljubavna stvar. Osjetim kako mi nervoza raste iz želudca prema grlu, i mrzim je, nervozu. Unaprijed me ozlojedi taj osjećaj kad u mislima prešutim istu stvar koju sam prešućivala kao srednjoškolka. Kao da se ni milimetar nisam pomjerila, a jesam.

Ne, zvala me je djevojka. Moja. Ne znam koliko i da li ste homofobične, no ja sam zaljubljena u nju i ne želim napraviti banalnu laž, je moj odgovor. Obje, u isti glas, govore kako nemaju ništa protiv, kako ne moram da se trzam. Osjećaj ozlojeđenosti je snažniji, zasigurno ne kao reakcija na njihovu reakciju, nego više kao reakcija na isti onaj srednjoškolski strah koji sam osjetila, a autovala sam se toliko puta. I toliko puta prošla isto. Toliko puta su ti isti nasumični ljudi progutali za njih tako nasumičnu informaciju kao što je ta da sam ja lezbejka. Osoba pod stresom i u strahu bila sam ja.

Osvijestiti to mi nije bilo lako, i nije mi lako prihvatiti da se još uvijek, počesto, bojim. Reakcija, nasilja, ili nečeg nenamišljenog trećeg. Tješim se da će taj osjećaj nestati ako samo nastavim da se autujem. I nastavljam.